Srijeda, 25 Travanj 2018

Developed in conjunction with Joomla extensions.

Prečesto su potrošači u nepovoljnom položaju u odnosima s tvrtkama i vladajućim strukturama, koje ih bez zaštite izlažu nesigurnoj, nepoštenoj ili neetičnoj poslovnoj praksi.
Želimo to promijeniti i osigurati da se glas potrošača čuje i poštuje, te da sa vladajućim strukturama i tvrtkama imaju ravnopravne interaktivne odnose. S našim članicama, partnerima i potrošačima Hrvatske i Europske unije, izazivamo nepoštenu, nesigurnu i neetičnu poslovnu praksu kako bi osigurali da se prema svim potrošačima odnosi pošteno i iskreno, poštujući njihova potrošačka prava.


Shopologija: širenje konzumerizma 

Kao što je svima poznato, širenje konzumerizma omogućuju sve vrste medija, te se on polako sve više ukorjenjuje u podsvijesti svih nas. Donosimo vam esej u kojemu možete naučiti sve o novoj znanosti "shopologiji".

Postaje li teza "novcem se može kupiti sreća" realnost?

Konzumerizam se smatra djetetom globalizacije te predstavlja skup vjerovanja i vrijednosti koje posjedovanje materijalnih dobara stavljaju iznimno visoko na listi prioriteta. Kao što je svima poznato, širenje konzumerizma omogućuju sve vrste medija, te se on polako sve više ukorjenjuje u podsvijesti svih nas. Nekadašnji vrijednosni sustav putem kojeg su se vršile procjene oko onoga što je ljudima uistinu potrebno za život polako zamjenjuju reklame koje ljudima nalažu što je moderno. U cijeloj zbrci priče oko konzumerizma više se ne zna tko živi onako kako želi živjeti, a tko se navodi "pravilima" i normama onoga što se proklamira u medijima. Bez adekvatnog osobnog vrijednosnog sustava, pitanje je koliko naše potrebe uistinu mogu biti stvarne i ne podložne konzumerizmu. Vlastite vrijednosti polagano zaklanjaju proizvodi kojima se sve više ljudi okreće. Jednostavno rečeno, današnje društvo je postalo društvo potrošača, odnosno potrošačko društvo u najdoslovnijem smislu te riječi.

Potrošačko društvo mijenja kulturu

Činjenica je da se današnje društvo određuje prema tome što netko kupuje, a ne prema tome što netko misli. Prema tome, izgleda da teza "novcem se može kupiti sreća" polako postaje realnost. Tome u prilog ide činjenica da se sve veća važnost stavlja na materijalna dobra te da se vrijednosni sustav ljudi izmijenio. Sve više ljudi podsvjesno vjeruje da sreća leži u posjedovanju materijalnih dobara. Konzumerizam ima svoje korijene u američkom društvu iz vremena nakon Drugog svjetskog rata. Kupovanje i uživanje u financijskoj slobodi bilo je u to vrijeme razonoda američkim muškarcima koji su se vratili s bojišta. Smatrajući da žele nadoknaditi izgubljeno vrijeme i uživati u što više dobara, kojih je bilo u nedostatku za vrijeme Drugog svjetskog rata, prvo su se okrenuli kupovini automobila. Nakon povećane potražnje automobila, krenula je i masovna proizvodnja ostalih dobara, pa tako i televizora. To je bio trenutak kad je cijela priča oko konzumerizma i krenula. Reklamne poruke, koje su se prenosile putem TV ekrana, razbuktale su vatru konzumerizma i ljudi su počeli vjerovati da njihova sreća leži u posjedovanju materijalnih dobara. S gledišta Ilije Rkmana, predsjednika "Potrošača"- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, priča o konzumerizmu je započela i zahuktala se Republici Hrvatskoj nakon 2001. godine. Kao što i sam tvrdi: "Tada su se u javnosti i na nekim web portalima počele pojavljivati stručne rasprave, sociološki, politološki i psihološki eseji koji su pokušali s motrišta različitih vrsta znanosti raspraviti jednu pojavu, koja je počela ravnati ponašanjem ljudi i stvarati nove navike na tržištu, kreirati kupovne navike naših građana, te je čak počela i mimo volje ljudi ravnati obiteljskim mjesečnim proračunima", te nastavlja riječima: "Ta pojava se počela nazivati reklamokracijom i ona je, kao takva, ušla u svakodnevni vokabular koji postaje aktualan u vrijeme značajnijih blagdana. Dakle, u vrijeme uskršnjih blagdana, a posebice krajem jedanaestog mjeseca i negdje do Nove godine, u vrijeme novogodišnjih i božićnih blagdana." Reklamokraciju gospodin Rkman objašnjava kao jedan fenomen koji je postao pratilja svih ljudi novoga doba, te predstavlja transferirani fenomen koji je došao sa Zapada sa reklamom koja se u zadnje vrijeme sve više okreće djeci. Prema riječima gospodina Rkmana, reklamokraciju su pojedinci, čak i neki znanstvenici, nazvali novom religijom koja ravna pravilima igre na tržištu i definira što će se i koliko kupiti i potrošiti.

Danas je realnost takva da su ljudi sretni kad imaju mogućnost kupovati, te da su nesretni kad nisu u mogućnosti kupovati. Ako se malo bolje pogleda, nemogućnost kupovanja kod mnogih danas uzrokuje stres, jer smatraju da nisu potpuni, da im nešto nedostaje. Ironična, ali realna činjenica, je što većina stvari koje ljudi kupuju služi im kao umjetni oblik sigurnosti te što mnogi svoju vrijednost vežu uz stvari koje kupuju. Ovakva činjenica povlači samo jedan zaključak - postoji jaka veza između konzumerizma i sreće. "Sve je to nekakav čudan virtualni svijet, gdje se markama koje se nose želi biti "in". No, pitanje je imaju li ti ljudi uistinu novca ili sve ulažu u to da se na van pokažu kao "in" osoba, kao osoba koja prati modne trendove, kako osoba koja prati trendove u informatici, kao osoba koja će ići na skijanje, a pritom će nositi tri lonca sarme u prtljažniku kako bi tamo imali što za jesti", riječi su gospodina Rkmana, koji na jednostavan način objašnjava vezu između osobne vrijednosti i stvari koje se kupuju. Treba naglasiti i da je glavna teza kapitalizma zaraditi novac. Budući da je i konzumerizam dio kapitalizma, očigledna je činjenica da zarađeni novac treba negdje i potrošiti. Iako razvijena ekonomija današnjice ima svoje pozitivne strane, primjerice razvijanje znanosti kojoj doprinosi konkurencija na tržištu, ona ima i svoje negativne strane, koje se prije svega odnose na zanemarivanje nekih osnovnih vrijednosti, iz čega proizlazi, primjerice, nastanak dehumaniziranog društva. Danas je raširena navika prosuđivanja drugih prema tome što posjeduju i kako izgledaju, te je u društvo prisutno vjerovanje da će se drugi ponašati bolje prema nama ako smo bolje materijalno potkrijepljeni. Što se dogodilo s vremenom kad takve stvari nisu postojale, malo tko se pita. Realnost današnjice je, iako žalosna, vrlo jednostavna - što više igračaka posjedujemo, to će nas više obožavati. Što se tiče same sreće, iako materijalno bogatstvo može donijeti neku vrstu, nazovimo je, kratkoročne sreće, ono ne može zamijeniti samo iskustvo sreće. Na pitanje može li materijalno bogatstvo ljudima donijeti sreću, gospodin Rkman jasno odgovara: "Ne!", te nastavlja: "Biti "in" postaje opterećenje. Postaje i psihičko opterećenje, postaje i financijsko opterećenje, postaje i razlog svađa u obiteljima, postaje i razlog stalne napetosti na relaciji roditelji-djeca, te ne doprinosi sreći već daje mogućnost življenja u nekom virtualnom svijetu u kojem svatko sam sebi može reći - ja sam faca! A što imamo od toga?" S obzirom da je u društvu fokus na stjecanju dobara, ona služe popunjavanju "unutarnjih rupa" u pojedincu koje su, paradoksalno, nastale pod utjecajem istog tog fokusa tj. konzumerizma. U današnjem društvu upravo se ovaj proces naziva putem koji vodi ka sreći. A, ako se do "sreće" ne može doći putem gotovine, uvijek postoje kreditne kartice.

No, kako je uopće došlo do potrebe za tolikom potrošnjom? Vrlo jednostavno. Navike kupovanja su se trebale transformirati te se raskoš trebala predstaviti neophodnom i nadasve potrebnom. Richard Robins u svojoj knjizi "Global Problems and the Culture of Capitalism" opisuje velik broj načina putem kojih se izazvala potreba za povećanom potrošnjom. Jednu od stvari koju Robins naglašava je ta da je bilo potrebno transformirati značenja dobara i načine putem kojih se oni prezentiraju. Jedan od načina putem kojih je ostvaren ovaj cilj je oglašavanje. Putem oglašavanja vrši se utjecaj na kreiranje potrošača naglašava Robins. Kao što i sam tvrdi, cilj onih koji se oglašavaju je u tome da agresivno mijenjaju želje potrošača i kreiraju vrijednosti koje zavode potrošače činjenicom da će postati poželjnije osobe, ako počnu koristiti njihov proizvod. Danas na oglašavanje u cijelom svijetu odlazi 250 milijardi dolara godišnje. Prema riječima Richarda Robinsa, sljedeći zanimljivi način putem kojeg se utjecalo na povećanu potrošnju je ideja mode. Moda ljude drži pod pritiskom da kupuju ne iz potrebe, nego zbog stila tj. želje da se prilagode onome što drugi smatraju modernim. Nadalje, prema Robinsu potrebi za povećanom potrošnjom doprinijela je transformacija glavnih institucija u društvu, koje su trebale redefinirati svoje funkcije tako da u njih uključe promociju konzumerizma te se radnicima trebala dati moć kupnje, kako bi se mogla kreirati potrošačka ekonomija. Potreba za potrošnjom nije novije prirode. Ljudi su oduvijek konzumirali da bi opstali, no problem današnjice je u tome što je konzumerizam prešao granice, nazovimo ih, normalnog. Kao razlog masovne potrošnje neki navode činjenicu da se ona razvila kad su ljudi otkrili načine putem kojih će si olakšati i pojednostaviti život. 

Godine 2001., BBC je objavio dokumentarni film pod nazivom "Shopology". Radnja dokumentarnog filma bila je koncentrirana na promatranje konzumerizma u Velikoj Britaniji, SAD-u i Japanu s psihološkog aspekta. Cilj ovakve vrste istraživanja je bio uvidjeti koliko je konzumerizam zdrav za ljude. Rezultati koje su istraživači dobili pokazali su da potrošnja danas doprinosi definiranju i odgovoru na pitanje tko smo mi te da ljudi "kupuju" svoj životni stil. Osim toga, zaključili su da konzumerizam povećava stres te da sve veći potrošački dugovi stvaraju pritisak u obiteljima. Godine 2003., BBC je objavio novi dokumentarni film pod nazivom "Spend Spend Spend", koji se sastojao od tri dijela. U prvom dijelu cilj je bio odgovoriti na pitanje koliko konzumerizam doprinosi zadovoljstvu pojedinaca. Dobiveni rezultati su bili iznimno zanimljivi - povećano bogatstvo ne dovodi nužno do većeg stupnja zadovoljstva u životu Britanaca. Profesor Andrew Oswald sa Sveučilišta Warwick smatra da je osnovni uzrok toga činjenica da, što ljudi postaju bogatiji, istovremeno uvijek postoji tendencija za uspoređivanjem s drugima, koji možda imaju više, što nužno dovodi do tjeskobe. U raznim eksperimentima koja je profesor Oswald vršio na odnosu između bogatstva i sreće, zaključio je da bi 2/3 ljudi bilo voljno reducirati ono što imaju, ako bi to garantiralo da će drugi biti u lošijom poziciji od njih. U skladu s tim, profesor Oswald smatra da materijalna bogatstva ne mogu usrećiti ljude i smatra to nečim nemogućim, jer smatra da prokletstvo ljudi leži u njihovoj usporedbi s drugima zbog čega im nikada nije dosta i uvijek traže za "sreću" još više, od onog što trenutno imaju. No, poznato je da društvene interakcije, zdravlje, obitelj i slične vrijednosti doprinose istinskoj sreći, tako da ne čudi što istraživanja pokazuju da ljudi koji previše razmišljaju o novcu i stjecanju materijalnih bogatstava pate od depresije i niskog samopoštovanja. Ako se malo bolje promisli, dolazi se do činjenice da fokusiranje na financijski i ekonomski status umanjuje vrijednost pravih životnih vrijednosti te povećava razinu nepoželjnih raspoloženja. No, činjenica koja sve više zabrinjava je fokusiranje reklamnih sadržaja na djecu tj. činjenica da djeca postaju temeljna skupina reklamnih kampanja. 

Djeca pod utjecajem konzumerizma doživljavaju stres

Reklamna industrija polaže svoje nade na djecu. Kao i svi, tako je i ona svjesna činjenice da su djeca iznimno lakovjerna i podložna bilo kakvoj vrsti sugestije. Gospodin Rkman tvrdi slijedeće: "Djeca postaju temeljna ciljna skupina oglašavanja, i to posebno djeca koja pohađaju osmi razred osnovne škole i maturanti." Budući da djeca predstavljaju budućnost opstanka konzumerizma, većina reklama oformljena je tako da "namami" djecu na kupovinu tj. na stvaranje želje da traže od roditelja da im kupuju proizvode koji se reklamiraju. Uz inteligentno uokviravanje proizvoda koji se prodaju, maloj djeci se može prodati apsolutno sve. Dovoljno je postaviti omiljene crtane junake na proizvode koji su "namijenjeni" djeci i ona će ih htjeti posjedovati. Na takav način reklamna industrija funkcionira od omota na slatkišima do dućana s igračkama i restorana s brzom hranom. Djeca žele sve više toga imati, ne zato što im je to uistinu potrebno, nego zato što proizvod ima dobar marketing. Marke proizvoda uspješnih korporacija stvaraju neophodnu potrebu posjedovanja kod djece. Dovoljno je prisjetiti se potreba za barbikama, hranom iz McDonaldsa, Nike tenisicama, Disneyevim crtanim filmovima te Coca-Colom. Ovo su samo neke od marki koje su se uspješno proširile i pridobile potrošače diljem svijeta. Djeca ne razumiju reklame, ona samo znaju da žele proizvode koji se reklamiraju. I na takav način, stvar zapravo funkcionira. Danas djeca ne mogu zamisliti svoj stil odijevanja bez nekih razvikanih marki. Ona su se jednostavno poistovjetila s njima. 

Posljedice na djecu nisu male. Stres nije samo realnost odraslih. Konzumerizam ga stvara i kod djece. Psiholozi su u najnovijim rezultatima istraživanja naglasili da su djeca postala sve izloženija stresu, i to posebno u dobnoj skupini od 6-12 godina. Gospodin Rkman smatra da se neka vrsta stresa kod djece javlja u vrtiću kad postanu svjesna sebe tj. u trenutku kad počnu razmišljati i kad postanu psihički osjetljivija na stvari koje drugi imaju, a oni nemaju, i na podbadanja i zezancije koje im drugi upućuju. Nakon toga će se rasplakati roditeljima kad dođu kući, te će roditelji pokušati učiniti sve što je u njihovoj moći da pomognu svom djetetu. Do stresa kod djece dolazi iz vrlo jednostavnog razloga - ako nisu opskrbljena s najnovijim proizvodima na tržištu, početi će iskušavati stres. Jedino objašnjenje za to je da im, kao i svakom pravom potrošaču, nešto nedostaje i žele to imati. Psiholozi za ovakvo stanje kojem su djeca izložena krive njihove roditelje, jer ih upravo oni uče takvom načinu ponašanja. Najveći problem tj. izvor stresa s kojim se djeca suočavaju proizlazi iz usporedbe s drugom djecom i onime što čini njihov stil. Činjenica je da ako je jedno dijete odjeveno po najnovijoj modi to će htjeti i sva ostala djeca te će se roditelji osjećati dužnima da ispune dječje potrebe za markama korporacija koje su trenutno u trendu. Iako neke obitelji nisu u mogućnosti ispuniti ovakve djetetove potrebe, oni će ipak nastojati na tome da mu ih ispune. Gospodin Rkman potvrđuje ovu činjenicu riječima: "Ljudi žele nešto kupiti da bi bili "in" ili u trendu", te dodaje: "Prevedeno na konkretne slučajeve, klinac u 4. ili 8. razredu osnovne škole, jedan od financijski bolje stojećih, koji ima mobitel na vrhuncu trenutne tehnologije, počne se hvaliti. Njega počnu slijediti oni koji ga mogu slijediti. Naravno, pojavi se i grupacija učenika koji nisu u mogućnosti tako nešto kupiti. Međutim, oni kod kuće rade pritisak na roditelje da im to kupe kako ih ostali ne bi zezali da su sirotinja i slično, i roditelji će naći bilo koji način da im to kupe. Činjenica je da se nakon toga pojave neke nove stvari i marke koje su u modi zbog čega su roditelji pod stalnim pritiskom klinaca iz osnovne škole, ali i tinejdžera, koji žele imati stvari koje nisu baš jeftine." Gospodin Rkman naglašava da su svemu tome prilagođene i reklame koje ciljaju na maturante i malu djecu, te da je to izvor kupnje stvari koje se niti nisu imale namjeru kupiti. 

Današnja djeca ako nisu opskrbljena proizvodima iz najnovije mode, dobivaju komplekse i počinju iskušavati stres zbog toga. S druge strane, roditelji zbog osjećaja krivnje što djeci ne posvećuju dovoljno ljubavi i pažnje, kako zbog poslovnih obaveza tako i iz ostalih razloga, opskrbljuju djecu s materijalnom ljubavi. Budući da roditelji nemaju dovoljno vremena za djecu, najjednostavniji način je kupiti im ono što žele i zahtijevaju. Upravo u tome se krije iskrivljenost vrijednosnog sustava, jer se djecu ne uči pravim vrijednostima, koje će ima kad-tad u životu nedostajati te ih neće znati ispuniti sami sebi, jer neće biti svjesni u čemu je problem. Iako djeca prije nisu imala svijest o tome kako su odjevena, danas je situacija po tom pitanju znatno drugačija. Djeca danas iznimno paze što odijevaju i kako se odijevaju. U skladu s tim, neke modne kuće namijenjene djeci idu im u susret te pokušavaju zadovoljiti njihove potrebe. Uloga djece u potrošačkom društvu u kojem danas živimo postaje sve veća. Nasuprot sve većoj podložnosti djece potrošačkom ponašanju nalazi se starija populacija ljudi. Naime, stariji ljudi su najmanje izloženi konzumerizmu. Jedino gdje se zahvaća starija populacija su reklame farmaceutske industrije, no, i tamo su stariji ljudi izloženi stereotipima. 

Iskrivljavanje blagdanskih vrijednosti

U novije vrijeme, potrošnja u vrijeme blagdana postaje realnost mnogih ljudi. Prema riječima gospodina Rkmana, bez obzira na cijeli niz izjava koje su iznijeli sindikati, udruga "Potrošač" i razne druge javne osobe, u vrijeme potrošačke groznice, u vrijeme blagdana 2006. godine, upozorenja o neplanskom kupovanju nisu naišla na plodno tlo. Gospodin Rkman naglašava: "Postoji podatak koji govori da se tjedan dana prije tih božićnih blagdana dnevno "peglalo" oko 1,2 milijarde kuna na karticama, što je strahotno. Nakon toga se došlo do zaključka da je 2006. godine potrošeno između 10 i 11 milijardi kuna." Gospodin Rkman naglašava da su taj podatak uspoređivali s količinom potrošenog novca za prigodne kupnje te su došli do podataka da je nakon rata ta svota dosezala brojku od 6 milijardi kuna, a kako se približavala 2000. godina, a posebno godina u kojoj trenutno živimo, ta brojka se postupno povećala. Kao što i sam naglašava: "Svota potrošenog novca je prije tri godine bila 9 milijardi kuna, pa 10 milijardi, a 2006. godine 11 milijardi kuna." Prema riječima gospodina Rkmana svota potrošenog novca u Hrvatskoj za vrijeme blagdana 2007. godine okvirno se kreće oko iznosa od 12,5 milijardi kuna. No, iako ova brojka zvuči enormno veliko, gospodin Rkman naglašava da ona ne uključuje novogodišnje izlete, odlaske na skijanje, siječanjske rasprodaje i sniženja te slične stvari. Gospodin Rkman iznio je zanimljivu činjenicu vezanu uz iskustva u Americi s kraja 2006. godine. Naime, o čemu se radi. Prošle godine mnogi Amerikanci srednjega sloja, i oni nešto malo lošijeg imovinskog stanja, ipak su sudjelovali u blagdanskim kupovinama, tako da su mnogi nakon toga doživjeli osobne bankrote. No, ova činjenica ne čudi previše, kad se uzme u obzir, kao što gospodin Rkman tvrdi, da niti hrvatski državljani nisu daleko od takve situacije. Gospodin Rkman naglašava još jednu zanimljivu činjenicu: "Velik dio Amerikanaca koji je 2006. godine htio kupiti sve neophodno za blagdane, prije odlaska u kupnju tražio je savjet financijskih stručnjaka tj. osnovane su agencije koje su imale financijske savjetnike za obitelji koje su im rekle da u kupovinu treba ići planski", te dodaje: "Rekli su im da ne kupuju ono što im se u tom trenutku učini zgodno, da promisle dobro o svemu što će kupiti, da se ne povode za reklamokracijom te da vode računa da kupuju onoliko koliko imaju i da pritom ostave jednu rezervu za svaki slučaj, ako iskrsnu neke financijske rupe i problemi." Po svemu sudeći, čini se da bi navedene savjete bilo dobro primjenjivati ne samo uoči blagdana, nego i prilikom svake kupnje. 

Početak 2008. godine skupo je koštao sve one koji su kupovali neumjereno i neplanski, te koji su kupovinu ostvarivali ulaskom u minuse, "peglanjem" kartica i sličim negotovinskim načinima, koje gospodin Rkman naziva disciplinama vrijednim za uvrštavanje u Olimpijske igre te tvrdi: "Računi za režije te režijski troškovi koji su ove godine porasli, buđenje iz reklamokracijskog sna učinili su puno bolnijim nego da su ljudi u kupnju ušli s planom i svjesno vodeći računa o tome da su kupili ono što im zaista treba." Kad se pogleda cjelokupna slika iznesenog, očigledno je da su se temeljne blagdanske vrijednosti izgubile negdje po putu od novčanika do dućana. Više se važnost ne pridaje prijateljima, obitelji i sličnim vrednotama, već cijeni i marki poklona te masovnoj kupnji koja prethodi samim blagdanima. Gospodin Rkman naglašava da je čak i predstavnik Crkve 2006. godine u jednoj emisiji na televiziji naglasio ljudima da kupuju s razumom, iz razloga što božićni blagdani, bez obzira na želju da se bližnjima nešto pokloni, moraju sadržavati jednu razinu skromnosti te da bi Božić trebao biti dan u kojem se neće rasipati, već u kojem će obitelj biti na okupu i s prijateljima. 

Činjenica je da netko treba platiti potrebe potrošačkog društva. Jedino uz proizvodnju i potrošnju proizvoda i usluga kapitalizam funkcionira po svojoj definiciji – što je više toga proizvedeno i prodano, to se ostvaruje veći napredak i prosperitet. No, mnogi zaboravljaju na jednu stvar. Proizvodnja koju nalaže kapitalizam traži upotrebu prirodnih resursa (šume, fosilnih goriva i vode) te izgradnju tvornica, dok s druge strane konzumiranje proizvoda dovodi do zagađenja okoliša. Potrošnji tj. konzumerizmu onoga što kapitalizam nudi pridaje se jako malo pažnje. Neki se zalažu da je to iz razloga što konzumerizam predstavlja jaku naviku kod mnogih ljudi pa promjena te navike traži ne samo osobnu, veći i kulturnu promjenu. Zašto? Razlog je vrlo jednostavan. Opadanje potražnje za proizvodima doveo bi do ekonomske recesije te do masovne nezaposlenosti. Dugoročno gledano, masovni konzumerizam je destruktivan za okoliš te je jedan od značajnijih faktora za siromaštvo diljem svijeta. Osim toga, konzumerizam bi mogao dovesti i do brojnih društvenih i ekoloških problema. Poželjno je napomenuti i da iskorištavanje zemlje za proizvodnju hrane može imati enormne učinke na okoliš. Kao primjer mogu se uzeti neki američki restorani brze hrane, čije izuzetno veliko iskorištavanje okoliša dovodi do degradacije zemljišta, zagađenja vode i uništavanja šuma. Također, treba napomenuti da na farme životinja odlazi 40% ukupne svjetske proizvodnje sjemenki.

Što se tiče ruralnih područja, mnogi ruralni radnici morali su potražiti svoje zaposlenje u gradovima iz razloga što su velika zemljišta za proizvodnju u vlasti velikih korporacija te oni gube svoja zemljišta. No, ruralni radnici se ne sele isključivo u već ionako napućene gradove već i na području gdje misle nastaviti sa svojom ruralnom proizvodnjom što može dovesti do narušavanja netaknute prirode. Posljedice koje proizlaze iz konzumerizma povezane su i sa hranom. Ona se danas proizvodi iz razloga da ju velike korporacije mogu prodati, te je više usmjerena na samu prodaju nego na zadovoljavanje potrebe za hranom. Danas, ako netko nije u mogućnosti kupiti hranu, a u svijetu postoji više od jedne milijarde ljudi koji zarađuju manje od jednog dolara po danu, nitko ju neće uzgojiti za njih. Isto tako, najbolja poljoprivredna zemljišta diljem svijeta koriste se za proizvodnju pamuka, čaja, duhana, šećerne trske i kakaa. Očigledna činjenica koja proizlazi iz ovog podatka je da se niti jedan od ovih proizvoda ne koristi kao prehrambeni proizvod. Činjenica je da u današnjem društvu opstaju samo najjači te da se oni na neki način moraju profilirati na tržištu. Konkurencija je danas iznimno velika te je potrebno biti unikatan u uslugama koje se nude ili u proizvodima koji se prodaju. No, postoji i pozitivna strana u cijeloj priči. Potrošačko društvo dovelo je do potrebe ljudi da krenu u potragu za znanjem te je omogućilo veću dostupnost sve većeg broja proizvoda, roba i usluga. Iako je ovo pozitivna strana konzumerizma, ipak ona može dovesti, i dovodi, do dehumanizacije. 

Gospodin Rkman iznosi jedan od tri aksioma iz osmogodišnjeg iskustva Udruge za zaštitu potrošača "Potrošač" u kojem iznosi da je sustavno informiran, educiran i savjetovan potrošač zaštićen potrošač i subjekt tržišta roba i usluga. Kao što gospodin Rkman kaže: "Biti subjekt tržišta roba i usluga je upravo činjenica da svaki čovjek može ostvariti pravo na izbor. A pravo na izbor mora biti temeljeno da detaljnoj analizi onoga što nekome treba i što nekome ne treba." Prema riječima gospodina Rkmana, sadašnja situacija vezana uz konzumerizam daje ljudima mogućnost da nauče što to znači imati pravo na izbor te što to znači biti educiran. "Ako je netko savjesna osoba, situacija vezana uz reklamokraciju i konzumerizam će tu osobu potaknuti na razmišljanje, ali i na to da će otići na neki portal, ili će pročitati novine ili propise, ili nazvati savjetovalište i pitati što mi je raditi i što kupiti" objašnjava gospodin Rkman te naglašava da je Europska unija prošle godine izjavila da je aktivan građanin zaštićen potrošač, te tvrdi da bi ljudi bili aktivni građani, moraju sudjelovati u izborima, čitati novine, čitati portale, postavljati pitanja u TV emisijama, biti članom neke udruge civilnog društva i drugo. Treba napomenuti da ljudi polako počinju sve aktivnosti i akcije tijekom dana obavljati automatski, od posla kojeg rade do konzumiranja hrane, te polako postaju ravnodušni prema društvenim vrijednostima. Konzumerizam, kao prioritet u životu većine ljudi, polako stavlja na stranu svijet i realnost u kojoj se živi. Ljudi postaju sve ravnodušniji prema svojoj obitelji, prijateljima, partnerima, djeci, okolišu, te sve veću pažnju pridaju vlastitoj zaradi, poslu kojim se bave i stvarima koje će kupiti od zarađenog novca. Novac je postao vrijednost koja se nalazi visoko na listi prioriteta mnogih ljudi. Izgleda da se svijet polako počeo okretati oko novca. Do kad će tako biti i kad će se sustav vrijednosti "normalizirati" teško je reći. Realnost je takva kakva je, ali uvijek postoji mogućnost svjesnog odlučivanja u svezi života kakvog se želi imati.

Funkymem

Potrošači istražuju

Suvlasništvo SZ

Ovrha nad predstavnikom

Opširnije...