Piše: Željko Tomašić

--------------------------------

Sada i krizi izazvanoj pandemijom COVID-19 dodatni problemi se javljaju kod potrošača u problemima (ovršenima i blokiranima)  ali malo je potrošača koji žele rješavati problem, jer sada je inn očekivati i tražiti da dug "oprosti" i zamislite u vrijeme krize netko se usudio tražiti da se plaća račun.

Naime, vjerovnici, posebno banke su uvijek spremne za dogovor oko otplate duga, pa čak i po cijenu da oproste koju ratu, jer im je to isplativije nego pokretati ovrhu posebno na nekretnini, jer kod prodaje uvelike gube na zaradi (podmirenju duga).

No, da bi se to realiziralo dužnik mora otići osobno u banku, te sasvim otvoreno i istinito (dokazljivo) ispričati u koje je probleme zapao i iznijeti svoj prijedlog tj. molbu da se kriza plaćanja duga riješi. Jasno da je to kod svakog potrošača individualno i da potrošača zaista mora uvjeriti banku na govori istinu, jer ako u banci zaključe da mulja (laže) od dogovora ništa.

To nije propisano zakonom, ali je dobra poslovna praksa banaka (jasno da kao što sam rekao imaju i interes, jer više će naplatiti ako pričekaju par mjeseci, pa čak oproste dio duga, nego na ovrše stan i stave ga na dražbu, zato je i pojava da se s dugom potrošača počelo trgovati, jer se više namiri, ako se dug proda npr. za 60% vrijednosti, nego da se provodi ovrha, deložacija i prodaja nekretnine na dražbi).

Temeljni problem kod svih dugova da dužnici iz raznih razloga ne žele komunicirati s vjerovnicima, već jednostavno prestanu plaćati dug i oglušuju se opomene. To neminovno vodi do pokretanja postupka prisilne naplate, a kako se to provodi to je jako dobro tj. neugodno osjetilo oko 300.000 potrošača u Hrvatskoj.

Potrošačka praksa pokazuje, da potrošači koji su članovi udruga i prije nastanka problema traže informacije o mogućnostima rješavanja problema, te u pravilu ne upadaju u probleme. Nažalost potrošači koji su zapali u probleme se u pravilu obraćaju za pomoć u udruge za zaštitu potrošača kad zapadnu u probleme i to tek kad im bude blokiran račun ili pokrenuta ovrha nad nekretninom.

Tada im je kriva i Vlada i Sabor i Država, a po informaciju (pomoć) dolaze s doziranim informacijama, smatrajući valjda, ako osobu za informiranje u udruzi uvjere da su oni u pravu i da su žrtva prijevare i mobinga, da su riješili problem. Pri tome često navedu stručnjaka iz udruge za zaštitu potrošača da im daje informacije i savjete koji ih odvedu na krivi put rješavanja problema, što dovodi do još većih problema.

Navesti ću primjer iz rada Međimurskog info centra potrošača, a sličan se pojavio i nedavno u medijima kako je HRT ovršila staricu za neki dug (neplaćenu kamatu od 12 kn). Potrošači "koji sve znaju" ne žele razumijeti, a još manje primjenjivati državne propise (pravna država za koju se zalažu), da se zakoni provode prema svima isto, iako se to njima ne čini tako, jer zamislite nekom tajkunu su oprostili dug od nekoliko milijuna kuna, a potrošaču su pokrenuli ovrhu za 12 kn. 

Tu je temeljna razlika što je tajkun (firma) zatražila rješenje i oprost duga, a potrošača ne. Potrošač je sam odlučio da neće plaćati npr. HRT pristojbu, jer je loš program na HRT-u, a jednostavno ne želi prihvatiti činjenicu da HRT pristojba nije pretplata na program HRT-a, nego državni porez na mogućnost prijama radio i TV signala. 

Veliki broj potrošača jednostavno ne želi prihvatiti činjenicu da je vjerovnik, naročito kada se radi o institucijama ima zakonsku obavezu pokrenuti prisilnu naplatu duga, inače i sam vrši prekršaj, što se lijepo moglo vidjeti kada se javnost zgražavala što je Općina Sračinec, i odgovorna osoba u pravnoj osobi kažnjena što nije pokretala ovrhe. I tu su svi žalili Načelnika, a malo tko je htio razumjeti da Načelnik općine nema ovlast odlučivanja tko će plaćati komunalne naknade, a tko ne. U pravilu kada to u svoje ruke Načelnik općine onda su "sirotinja koja ne može plaćati račune" njegovi rođaci, prijatelji, susjedi i sl.  Tu postoji tako jednostavno rješenje, Općina može Odlukom osloboditi potrošača (građana) plaćanja komunalne naknade i to joj joj je obveza iz Zakona o socijalnoj skrbi, pa je mene osobno zaprepastila izjava spomenutog načelnika da Općina ne može primijeniti Zakon o socijalnoj skrbi, očigledno da nije ni otvorio taj Zakon, a niti Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi. 

Nije ovo kritizerstvo, nit upiranje prstom, želim jednostavno ukazati da se svaki problem (financijski) može riješiti, ako se želi komunicirati i poštivati zakon.  Pri tome ne tvrdim da su hrvatski zakoni savršeni, ali dok postoje ih moramo poštivati, a postoje instrumenti da se utječe na izmjene zakona.

Za kraj ću navesti jedan slučaj ovrhe iz Topuskog od prije par godina. Naime zvala me potrošačica, na način kao što sam ispričao prije, kada je pokrenuta ovrha što nije plaćala grijanje i već joj je blokiran račun. Njezino pitanje je bilo je li to "ta firma" ima pravo?  Pitao sam je li neka greška ili zašto su joj pokrenuli ovrhu? Odgovorila je iskreno da nije plaćala račune za grijanje. Pa reko, a zašto ? Rekla da u Topuskom nitko ne plaća račune, a evo samo nju mrze i prema njoj su pokrenuli ovrhu. Rekla mi je da ima stan 86 m2, pitao sam koliki joj je mjesečni račun za grijanje. Kaže 80 kn/mjesečno. Ostao sam zatečen, kako? Kaže, pa neki privatnik je tu gazda i grijemo se na termalnu vodu koja je i u toplicama. 

Moj odgovor potrošači je bio: "gospođo ja vam ne mogu pomoći". 

Kasnije sam u potrošačkoj praksi shvatio i vidio da ima jako puno, previše, "slučajeva Topusko" u raznim oblicima. 

Potrošaču koji dođe iskreno po savjet/informaciju i dozira informacije, nego iznese sve činjenice, bez da me uvjerava kako je on u pravu, a evo baš na njega "su najašili" uvijek se nađe prihvatljivo rješenje, jer i institucijama i bankama rade ljudi. Problem je jedino kada se potrošač ode prvo posvađati kod vjerovnika i odana dođe u Info centar s pitanjem "je li vjerovnik ima to pravo". 

Naime potrošač koji dođe po pravni savjet, je promašio mjesto, trebao je otići kod odvjetnika (pravnika).