Piše: Željko Tomašić
--------------------------------
U aktivizmu pokreta za zaštitu potrošača u Hrvatskoj, preko 60% problema potrošača koji smatraju da su im oštećen potrošaka prava je vezeno za financijske usluge. U Hrvatskoj je broj ovršenih/blokiranih potrošača kreće oko 10% radno sposobnih potrošača, što je nesumnjivo zabrinjavajući društveno-ekonomski i politički problem. Ako zanemarimo zaista mali broj potrošača koji su svojom krivicom ušli u dužničko ropstvo (procjene govore o 0,01% dužnika) postaje jasno da se državne i bankarske institucije moraju uključiti u rješavanje tog problema.
Je li prisilna naplata (ovrha) rješenje?
Činjenično nije !!!!!
Naime hrvatski Ovršni zakon je nehuman i diskriminirajući jer ne stavlja u isti položaj dužnika i vjerovnika, pače čak se u nekim elementima narušava ugled i dostojanstvo dužnika - potrošača. Ovršni zakon štiti samo jadnu stranu - vjerovnika - , a dopunjen s Zakonom o osobnom stečaju potrošača je jako blizu "oduzimanja građanskih prava čovjek", što se može dogoditi čak i sudskim rješenjem "temeljem zakona", što je nezamislivo u demokratskom svijetu. Navedeni i s njima vezani zakoni omogućuju vjerovniku da temeljem "vjerodostojne isprave" (račun) pokrenu na zakonu utemeljenom cijeli institucionalni stroj za prisilnu naplatu duga. Pri tome tek informirani pojedinci mogu takve postupke zaustaviti, iako je i to izuzetak jer to će uspjeti tek na drugom ili trećem stupnju pravne borbe, a to znači u prosjeku oko 8 godina povlačenja po sudnicama.
Ima li potrošač u problemima novaca da angažira odvjetnike u zaštiti svojih potrošačkih prava?
Naravno da nema i već se tu javlja diskriminacija jer vjerovnik je u situaciji da angažira najjača odvjetnička društva u želji da uništi potrošača.
Nadalje račun za koji nema dokaza da je potrošaču uručen, te da je on zaista stvaran i vjerodostojan, ne provjerava nitko. Strašno je da javni bilježnik može ovršnu ispravu proglasiti važećom, a da se nije uvjerio da je "vjerodostojna isprava" zaista vjerodostojna.
Neću sada o nepoštenoj poslovnoj praksi koja se vrlo često koristi pri naplati duga prisilnom naplatom, ali moram spomenuti zlouporabu instrumenta cesije, koja se ne provodi usklađeno s Zakonom o zaštiti potrošača i za to vjerovnici ne snose nikakvu odgovornost, pače imaju potporu pravosuđa. Naime instrument cesije (prodaje duga trećoj osobi) je poznat u svijetu i tu nije ništa sporno. No, prilikom sklapanja ugovora bilo o kreditu ili nekoj usluzi, potrošaču se prešuti da ima pravo u Ugovoru staviti klauzulu da ne prihvaća cesiju. Hoće li mu u tom slučaju npr. banka uskratiti kredit? To je stvar koju mora riješiti HNB i država, ali ne može se uvjetovati usluga (kredit) pristajanjem na cesiju, bar ne po Zakonu o zaštiti potrošača.
U mojoj potrošačkog aktivističkoj praksi nisam naišao ni na jedna slučaj da je banka, kreditna institucija ili davatelj javne usluge upozorio potrošača da ima pravo u ugovoru osporiti instrument cesije. Bi li potrošač da je to znao potpisao ugovor to je stvar isključivo prava potrošača na donošenje odluke temeljem pravovremenih i vjerodostojnih informacija temeljem kojih može donije najpovoljniju odluku za sebe.
Posebna je priča uloga države u takvom ponašanju vjerovnika. Naime i vjerovnik mora preuzeti dio rizika kod sklapanja ugovora, kao što ga ima i potrošač. Vjerovnik se mora uvjeriti da će potrošač moći plaćati uslugu ili vratiti kredit. Praksa pokazuje da je nekim vjerovnicima u interesu da potrošač ne može na vrijeme platiti dug, jer tada na njemu kao "potrošaču u problemima" zarađuju osim vjerovnika i javni bilježnik i sud i "utjerivač duga" i FINA.
A postupanje Suda da se u zakonskom roku donese Rješenje o nenaplativosti duga (ovrhe) po službenoj dužnosti se može na prste nabrojiti.
Tako se javlja hrvatski apsurd, da ulaskom u dužničke probleme potrošač doživotno ne može podmiriti dug, jer kamate raste takvom brzinom da se do glavnice ni ne može doći. A apsurd je u tome što potrošač koji je ušao u probleme, te je evidentno da ne može vratiti (bar ne u ugovorenom roku) dug jednom vjerovniku, sada odjednom bi trebao imati sredstva kako sam naveo za podmiriti "apetite " još 2 - 3 "prikrpe" koji kod sklapanja ugovora nisu imali nikakvu ulogu niti funkciju.
Sve situacije koje događaju u praksi su posljedica navedenog da država nije opravdala svoju funkciju i zaštitila potrošača, već štiti isključivo vjerovnika. Država je morala informiranjem i mjerama onemogućiti kreditno zaduživanje kreditno nesposobnih potrošača, te im omogućiti drugi način i socijalnom politikom da izađu iz financijskih problema, a ne zaduživanjem. Npr. nužno je kreditnim institucijama zabraniti da mogu jedninu nekretninu (kuća, stan) stavi kao zalog (hipoteka) za osiguranje kredita. Onemogućiti da se potrošaču podvali klauzula da mu se u nemogućnosti redovitog vraćanja duga, može plijeniti cijela plaća. Ustvari plaća/mirovina koja je ispod državnog prosjeka, ne smije se plijeniti ni u jednoj lipi, u protivnom se dovodi u pitanje životna egzistencija potrošača.
Temeljno načelo jednake vrijednosti činidaba se ne poštuje ! A dogovor s vjerovnikom (reprogram) vezano za podmirenje duga je u Hrvatskoj izuzetak, a ne poslovna praksa, te zavisi isključivo od vjerovnika.
Potrošački aktivizam pokazuje da su svi instrumenti i institucije za alternativno rješavanje sporova samo demokratski ukras za "komadanje potrošača kada uđe u probleme", jer bilo kakva rješenja ili prijedlozi tih subjekata ne obvezuju vjerovnika, ali su zato dodatni trošak u lancu naplate duga. Floskula je da je to "za potrošača besplatno", jer svaka djelatnost tih tijela se naplaćuje, ako ne plati direktno dužnik u tom trenutku, plati država iz Proračuna koji pune porezni obveznici, a time dijelom i sam potrošač koje je ovaj postupak bio kao "besplatan".
Strašna pomutnja u nenaravnom bogaćenju bankarskog lobija je nastala kada je Savez POTROŠAČ, na inicijativu Udruge FRANAK, pokrenuo i dobio spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Pokrenuta je cijela hajka i pravne spačke (ono o čemu sam govorio da su u zaštiti svojih prava potrošači diskriminirani jer nemaju novaca kao vjerovnik da angažiraju najjača odvjetnička društva) što je rezultiralo da su samo pojedinci uspjeli zaštiti svoja prava i dobiti obeštećenje. Banke sada kod svakog pojedinačnog slučaja kompliciraju ispočetka. A državne institucije su se pobrinule da su se Savezi udruga potrošača (SUZPH i Savez POTROŠAČ), kao dva saveza koja su imala ovlast pokretanja kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača morali ugasiti, te sada u Hrvatskoj nema nijedan savez udruga ili udruga ovlast za pokretanje "Kolektivne tužbe", što traje već preko tri godine.
Pitanje koje se javlja iz svega navedenog je: "Znaju li potrošači kapitalizirati navedenu diskriminaciju na izborima?"
Sapienti sat !
